Respiratorna učinkovitost je učinkovitost dišnog sustava u isporuci kisika u krv i oksigenaciji. Vrijedno je saznati što određuje respiratorni kapacitet, kako ga možemo poboljšati i koji se dijagnostički testovi provode za njegovu procjenu.
Sadržaj
- Kondicija za disanje: o čemu to ovisi?
- Zatajenje disanja
- Kako povećati učinkovitost dišnog sustava?
- Procjena respiratorne učinkovitosti
Kondicija za disanje je sposobnost dišnog sustava da kisikom oksigenira krv, ona prvenstveno, ali ne samo, ovisi o stanju pluća. U medicini se taj izraz najčešće koristi u kontekstu njegove odsutnosti - respiratorno zatajenje ozbiljno je životno opasno stanje koje zahtijeva hitno liječenje.
Dijagnostika dišnog sustava i njegova učinkovitost temelji se ne samo na laboratorijskim testovima krvi, već i na slikanju i funkcionalnim testovima, npr. Spirometriji.
Vrijedno je voditi računa o svojoj respiratornoj učinkovitosti, jer se ona izravno pretvara u učinkovitost cijelog tijela, osnovne radnje koje se u tu svrhu mogu poduzeti su prestanak pušenja i redovito bavljenje sportom.
Kondicija za disanje: o čemu to ovisi?
Fit za disanje je pojam koji opisuje sposobnost tijela da kisikom oksigenira krv. Na to uglavnom utječu tri čimbenika:
- takozvani kapacitet pluća, što je količina zraka koju mogu zadržati
- protok krvi kroz plućne žile što određuje sposobnost krvi da prima kisik
- Sposobnost difuzije kisika, to je način na koji rade alveolarne stanice i brzina transporta kisika u krv
Oni prvenstveno ovise o stanju dišnog sustava, na koje utječu različita stanja, npr .:
- respiratorne bolesti koje smanjuju usklađenost pluća, tj. sposobnost pluća da se ispune zrakom, npr. kronična opstruktivna plućna bolest, emfizem, atelektaza, upala pluća
- bolesti dišnog sustava koje otežavaju izmjenu plinova, prodiranje kisika u krv kroz zadebljanje alveolarno-kapilarne barijere, npr. plućni edem
- patološka stanja dišnih putova, npr. začepljenje (gušenje), edem grkljana ili grč dišnih putova (npr. kod napada astme). Značajno smanjuju ili čak sprečavaju transport zraka do pluća
Ostali čimbenici koji utječu na respiratornu funkciju, a nisu izravno povezani s dišnim sustavom, uključuju:
- promjene na krvnim žilama pluća, npr. plućna embolija
- uvjeti koji smanjuju sposobnost širenja prsnog koša, npr. jaka pretilost, deformacije, ozljede
- sastav mješavine za disanje, ako u zraku ima premalo kisika, tijelo ne prima dovoljno kisika i dolazi do zatajenja dišnog sustava
- oštećenje funkcioniranja dišnih mišića ili respiratornog centra, što značajno smanjuje učestalost i dubinu disanja: oštećenje moždanog debla ili gornjeg dijela leđne moždine, predoziranje određenim lijekovima, miastenija gravis ili poremećaj elektrolita
- bolesti srca, posebno zatajenje srca ili šok, kod kojih oslabljeni protok kroz pluća smanjuje oksigenaciju krvi
- tjelesne aktivnosti, obučeni ljudi imaju veći plućni kapacitet, a time i respiratornu učinkovitost
Zatajenje disanja
Zatajenje disanja je stanje u kojem je poremećena izmjena plinova u plućima, neke od bolesti koje mogu dovesti do toga već su spomenute (šok ili gušenje).
To dovodi do pojave hipoksemije, tj. Smanjenja parcijalnog tlaka kisika u arterijskoj krvi ispod <60 mmHg, a ponekad i do hiperkapnije - povećanja parcijalnog tlaka ugljičnog dioksida ≥45 mmHg.
Ovisno o dinamici napredovanja simptoma, govorimo o akutnom ili kroničnom respiratornom zatajenju.
Akutna se razvija naglo i potencijalno je reverzibilna, što dovodi do na pr.
- plućni edem (uzrokovan zatajenjem srca ili poput utapanja)
- krvarenje u alveole
- teška upala pluća
- ozljeda
- emfizem
- šok
Akutni respiratorni distres sindrom naziva se i ARDS (akutni respiratorni distres sindrom), pojam se ne odnosi samo na trenutno stanje, već također opisuje patološki proces u plućima, u kojem akumulacija tekućine u alveolama kroz oštećenje žila i stanica pluća, što narušava izmjenu plinova što dovodi do hipoksemije.
Kronična respiratorna insuficijencija razvija se postupno i nije u potpunosti reverzibilna. Javlja se kao rezultat, primjerice, kroničnih plućnih bolesti: kronične opstruktivne plućne bolesti, pneumokonioze, cistične fibroze, bolesti živčanog sustava i mišića.
Zatajenje disanja očituje se kratkim dahom, cijanozom, pojačanim otkucajima srca, netolerancijom na vježbanje, rjeđe kašljanjem ili bolovima u prsima. Treba imati na umu da prevladavaju simptomi bolesti koja dovodi do ovog stanja.
Kako povećati učinkovitost dišnog sustava?
Najvažnija radnja koja se može poduzeti u tu svrhu je prestanak pušenja, duhanski dim ozbiljno oštećuje dišne puteve i alveole, što dovodi s jedne strane do prekomjerne proizvodnje sluzi, što ometa protok zraka u plućima, a s druge strane, oštećuje stanice koje oblažu alveole, što smanjuje kapacitet izmjene plinova.
Sljedeće metode proizlaze iz gore opisanih čimbenika koji utječu na respiratornu učinkovitost.
Kako bi se održala maksimalna respiratorna učinkovitost, potrebno je kontrolirati i liječiti respiratorne bolesti, posebno kroničnu opstruktivnu bolest pluća i astmu, to će usporiti ili čak zaustaviti napredovanje bolesti, a time i zadržati trenutni respiratorni kapacitet.
Još jedna radnja koja se može poduzeti za poboljšanje stanja dišnog sustava je takozvana aerobna ili dinamička vježba. To su, na primjer, trčanje, plivanje, vožnja biciklom, tj. Sportovi u kojima se disanje ubrzava i produbljuje, za razliku od statičkih sportova (npr. Dizanje utega), gdje se napor često čini bez disanja.
Redovitim bavljenjem sportom povećava se kapacitet pluća, pa se veća površina prozračuje, a izmjena plinova odvija se na većoj površini. Kao rezultat, više kisika dolazi u krv i dišna učinkovitost raste.
Fizički napor također pozitivno utječe na rad srca i krvožilnog sustava, kao i na rad dišnih mišića, što dodatno poboljšava učinkovitost dišnog sustava.
Uz to, važno je kontrolirati tjelesnu težinu jer višak tjelesne masnoće otežava rad respiratornih mišića, a također smanjuje volumen prsa i pluća.
Zanimljivo je da se respiratorna učinkovitost povećava i inhalacijskim lijekovima koji se koriste, na primjer, kod astme, oni uzrokuju širenje dišnih putova, zahvaljujući čemu više zraka i kisika dolazi u krv, a više se isporučuje u sve stanice tijela.
Procjena respiratorne učinkovitosti
Trenutno imamo nekoliko alata za procjenu respiratorne učinkovitosti, to su laboratorijski i funkcionalni testovi, uključujući:
- pulsna oksimetrija koja procjenjuje sadržaj kisika u krvi
- gasometrija, to je laboratorijski test kojim se procjenjuje sadržaj kisika, ugljičnog dioksida u krvi i drugi parametri koji se ne odnose samo na dišni sustav
Oba se testa koriste prvenstveno u hitnim slučajevima, dok se u naprednijoj dijagnostici dišnog sustava također provode:
- spirometrija, tj. test koji procjenjuje rad dišnog sustava na temelju mjerenja protoka zraka napravljenih tijekom udisanja i izdisaja, kao i dijastolička i provokativna spirometrija koja se provodi nakon primjene lijekova. Oni definiraju odgovor dišnog sustava u različitim situacijama, npr. Djelovanje alergena
- pletizmografija - test sličan spirometriji, ali mjerenje ukupnog plućnog kapaciteta
- Test hoda od 6 minuta za procjenu ukupne tjelesne kondicije
- test plućnog prijenosa ugljičnog monoksida (TLCO), kojim se procjenjuje prožimanje plinova iz alveola u krv, a time i spomenuta difuzijska sposobnost
- Dijagnoza koja omogućuje rentgensko snimanje prsnog koša, npr. Upala pluća
- tomografija prsnog koša
