Nisko samopoštovanje i problemi s agresijom

Zdravo. Obraćam vam se tražeći pomoć. Imam 20 godina. Ja sam patalald. Posljednje smeće. Ne mogu ništa učiniti. Ne mislim na obrazovanje. Mislim na tako trivijalne stvari kao što je kupnja odjeće. Do danas mi majka kupuje odjeću. Sram me je otići u trgovinu kupiti odjeću. Sram me je isprobati cipele u bilo kojoj trgovini ili na tržnici. Ja sam ovisan. Ne radim i živim s roditeljima. Htio sam ići u vojsku i naučiti se neovisnosti, ali odustao sam od ove ideje. Takav patalač poput mene u vojsci ?! Sramota i sramota ... Tko bi me primio u vojsku? Mislila sam da ako me stave u "duboku vodu" naučit ću živjeti i da će sve biti u redu. Pokušao sam vježbati fizički kako bih dao sve od sebe na kvalifikacijskim testovima. Svaki slabiji rezultat, svaki "mali poraz" doživio sam puno. Kažnjavao sam se zbog ovih neuspjeha. Kazne su bile različite. Nema slušanja glazbe, udaranja glavom ili udaranja glavom o stol. Neuspjesi su neuspjesi poput uništavanja majice vještim glačanjem ili slabiji rezultat jutarnjeg trčanja ili manji broj izvedenih sklekova. Prije sam imala problema sa zaspanjem. Odlučio sam da ću rano početi spavati. Nije uspjelo. Rano sam legla i nisam mogla zaspati. Ležao sam do 2-3 ujutro i vrpoljio se. Tek kasno u noć sam zaspao. To je također bio takav neuspjeh. Nisam mogao zaspati. Moja greška! Obeshrabrenje je došlo i nisam više pokušavao. S vremenom su se pojavile misli o samoubojstvu. Nemam pravo živjeti s manijakom poput mene! Na svijetu ima toliko vrijednih ljudi. Što ću im? Nisam sposoban ni za jedan posao. Ne mogu razgovarati s ljudima. Sve što mogu je pomesti ulicu. Za sve imam dvije lijeve ruke. Volio bih sagraditi kuću, oženiti se i imati djecu. Volim djevojku, ali ona ne voli mene. Želim voljeti i biti voljena. Ovu djevojku znam samo s Interneta. Znam je godinu dana. Zna da je volim. Ne mogu zamisliti svoj život bez nje. Tako je dobra ... Želim je svim srcem. Upravo me ona nagovorila da vam pišem. Ja osobno ne marim za svoje zdravlje. Sve u svemu, voljela bih umrijeti na ulici, pretučena i izudarana u slivnik ... Kad u trgovini odaberem kozmetiku, kremu, parfeme, osjećam se sramno. Osjećam tuđe oči na sebi i želim pobjeći iz trgovine. Mrzim urede. Moram odnijeti važne papire na zavod za zapošljavanje. Nosim ih već mjesec dana. Zašto će me možda zbog toga strpati u zatvor, a tamo će me zlostavljati i ubiti? Živim u malom gradu i izbjegavam kontakt s ljudima. Trudim se da ne izlazim iz kuće. Kad nešto pođe po zlu, pobjesnim. Kunem se i bacam sve što mi je pri ruci. Nedavno sam uništio željezo jer nisam mogao ispeglati košulju. Sve što radim mora biti učinjeno kako treba, inače postajem agresivan. Može li se ta agresija s vremenom proširiti s predmeta na ljude? Otac mi je uvijek govorio da za sve imam dvije lijeve ruke i da ne mogu ništa učiniti kako treba. Za sve se drži. Ne mogu mu nikako udovoljiti. Uvijek pronađem pogreške u onome što radim. U ono doba, kad sam bila mala, pitao bi me o tablici množenja. Često je bio pijan u isto vrijeme. Bojao sam se. Udarao me. Neprestano me pitao dok, naglašen, nisam "kiksao" u nekoj aktivnosti. Stari kabel magnetofona dobro je stao u stražnjicu. Taj je strah ostao do danas, iako se mogu suprotstaviti ocu. Moj otac nije svet. On je "gospodar i vladar" cijele kuće. Barem je takav bio jednom kad sam bila mala. Sad se čini da me se ipak pomalo boji. Na kraju sam malo odrasla, a on ostario. Otac me ponižava pred svojim prijateljima nabrajajući moje greške, ne spominjući nikad moje vrline. Mislim da me tjera da sebe smatram najgorim smećem. Osjećam da je moj život nestvaran. Ne družim se s prijateljima. Više volim sjediti kod kuće i igrati ove glupe računalne igre. Moj život je jedna velika pogreška, ali nemam hrabrosti otići psihologu ili priznati svoje grijehe. Svoje probleme skrivam od svih jer ih se sramim. Sramim se sebe. Roditelji me ne shvaćaju ozbiljno. Ponašaju se prema meni kao prema 14-godišnjaku. Ne razgovaraju sa mnom kao s odraslom osobom. Moja majka mi daje do znanja da sam "gad". Ponekad mi se dogodi da je udarim, ali neću, barem ne sada kad još uvijek mogu obuzdati agresiju na ljude. Ne zaustavljam ni agresiju na predmete. Pomaže mi u ublažavanju stresa. Pomozi mi da postanem normalna, vrijedna osoba.

Pitam se otkud pojam "patałach". Od koga ste to naučili, nakon koga ponavljate i što vam zapravo znači? Imam dojam da se smatrate vrlo važnim. Sve svoje neuspjehe shvaćate vrlo ozbiljno. Možda bi se tome moglo pristupiti s malo manje ozbiljnosti. Pitate se može li se vaša agresija proširiti na ljude, ali ono što napišete pokazuje da ste agresivni prema sebi, brutalno se kažnjavate zbog sitnica. Agresija je već usmjerena protiv čovjeka. Provjerite ne oponašate li oca u svom odnosu prema sebi. Možda ne moraš biti toliko sličan njemu, možda ne moraš biti toliko neselektivan u svim njegovim pogledima na tebe. Savjetujem vam da potražite hrabrost u sebi da odete psihologu. Uostalom, od njega nećete o sebi naučiti ništa gore od onoga što već mislite.

Imajte na umu da je odgovor našeg stručnjaka informativan i da neće zamijeniti posjet liječniku.

Specijalist individualne terapije s dugogodišnjim psihoterapijskim iskustvom. U kliničkom radu bavi se psihotičnim pacijentima. Zanima me filozofija Istoka. Više na www.firma-jaz.pl.