Ponedjeljak, 29. listopada 2012
Novi projekt u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama pokušava razumjeti kako djeca dijagnosticirana s hiperaktivnim poremećajem deficita pažnje (ADHD) razmišljaju i razmišljaju.
Istraživači s King's College London se nadaju da proučavanje iskustava ove djece može poboljšati dijagnozu i liječenje ove dječje psihijatrijske bolesti koja je trenutno još nepoznata.
Zbog problema u ponašanju koji se često javljaju kod poremećaja, mnoga od ove djece ne mogu se integrirati u konvencionalne školske sustave.
Corey Francis, 10 godina, jedan je od njih. Prije godinu dana izbačen je iz škole i od tada mora svakodnevno provoditi u kući svoje bake dok roditelji rade.
Djetetu je dijagnosticiran ADHD, kao i oko 5% britanske školske populacije, a također pati od poremećaja spektra autizma.
Kao rezultat bolesti nije u stanju kontrolirati svoj bijes i teško se koncentrirati. Potrebna vam je mnogo strukturirane podrške i nadzora, nešto što, prema vašoj obitelji, škola ne bi mogla ponuditi.
Njihova iskustva življenja s ADHD-om pokazuju poteškoće s kojima se suočava mnoga djeca u Ujedinjenom Kraljevstvu i mnogim drugim zemljama kako bi dobili adekvatnu dijagnozu i liječenje poremećaja.
"Oni koji su bili liječeni osjećali su se bolje sposobnima kontrolirati. Čak i ako više nisu uzimali lijekove, naučili su strategije upravljanja svojim ponašanjem", kaže dr. Ilina Singh.
Novi projekt, temeljen na intervjuima s više od 150 djece u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama kojima je dijagnosticirana bolest, pokušava dublje razumjeti te bolesnike.
Doktorica Ilina Singh, profesorica bioetike i društva s King's Collegea, koja vodi studiju, kaže da je riječ o tome da djeca daju glas u trenutnoj raspravi o farmakološkom tretmanu stimulansima za liječenje bolesti.
Ovi lijekovi, poput Ritallina i Adderall-a, u prošlosti su izazvali velike kontroverze. Neki kritičari izrazili su bojazan da bi mogli nanijeti štetu i vratiti djeci "robote ili zombije".
No, studija je otkrila da lijekovi, koji su propisani kako bi se smanjila hiperaktivnost i poboljšala koncentracija, pozitivno utječu na njihovo ponašanje i sposobnost donošenja boljih odluka.
"Na područjima moralnog razvoja nismo našli nikakve dokaze o bilo kakvoj šteti", objašnjava dr. Singh za BBC. "Te pretpostavke štete djeci više od droge."
Tim je intervjuirao djecu između 9 i 14 godina. Iako nisu svi bili pod lijekovima tijekom ispitivanja, većina je imala iskustva s uzimanjem lijekova u određeno vrijeme otkad im je dijagnosticirana.
"Oni koji su bili liječeni osjećali su se bolje sposobnima kontrolirati. Čak i ako više nisu uzimali lijekove, naučili su strategije upravljanja svojim ponašanjem", dodaje.
Profesor Peter Hill, dječji i adolescentni psihijatar, kaže da više nije tako sporno reći da lijekovi pomažu djeci s ADHD-om.
"Svaka smjernica za terapiju kaže da lijekovi moraju biti dio cjelokupnog liječenja. To je važan dio paketa, osim obrazovanja obitelji o ADHD-u."
Stručnjak objašnjava da stimulansi povećavaju količinu dopamina u mozgu i pomažu u vraćanju normalne razine funkcioniranja.
Doktor Singh naglašava da se liječenje ne smije usredotočiti samo na lijekove. "Poruka je da djeca žele više mogućnosti liječenja. U ovoj zemlji nemamo dobro razvijenu bihevioralnu terapiju."
Meditacija, kognitivna bihevioralna terapija, fleksibilno okruženje za učenje i fizička tjelovježba također bi trebali biti dio tretmana, kaže on.
Drugi važan nalaz u intervjuima je da djeca često ne razumiju svoju bolest ili ne osjećaju da mogu smisleno razgovarati sa svojim liječnicima.
Projekt je također pokazao da postoji vidljiva razlika između iskustava britanske i američke djece s ADHD-om.
U Velikoj Britaniji fokus je na tome da se ta djeca ponašaju dobro, dok je u Sjedinjenim Državama naglasak na postizanju dobre akademske uspješnosti.
Corey je u svom intervjuu izrazio želju da ima nekoga s kim bi razgovarao o njegovim problemima, nekoga u školi koji bi mogao nadzirati i biti mu mentor.
"Škole moraju biti osposobljene za prepoznavanje i provođenje odgovarajućih intervencija u ponašanju. No, neki učitelji provociraju djecu s ADHD-om, baš kao i drugu djecu."
Andrea Bilbow
Dječak je liječio Ritalin, ali proizveo je vokalni tik, a drugi sljedeći lijekovi nisu mu mnogo pomogli. Sada pokušava treći lijek da smanji svoju agresiju.
Prema riječima stručnjaka, ako je djetetu ispravno dijagnosticiran kada su počeli njegovi problemi, možda sada ne bi provodio dane svoje bake.
Prema Andrea Bilbow, iz Nacionalne službe informiranja i podrške o poremećaju deficita pažnje, kaže da u školama nedostaje razumijevanja.
"Škole moraju biti osposobljene za prepoznavanje i provođenje odgovarajućih intervencija u ponašanju. No, neki učitelji provociraju djecu s ADHD-om, baš poput druge djece", kaže on za BBC.
Više od svega ostalog, Corey želi ispravno liječenje, povratak u školu i ponovno biti „normalan“. "Bio sam najbolji nogometaš u školi", kaže.
Izvor:
Oznake:
Lijekovi Wellness Dijeta-I-Prehrana
Novi projekt u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama pokušava razumjeti kako djeca dijagnosticirana s hiperaktivnim poremećajem deficita pažnje (ADHD) razmišljaju i razmišljaju.
Istraživači s King's College London se nadaju da proučavanje iskustava ove djece može poboljšati dijagnozu i liječenje ove dječje psihijatrijske bolesti koja je trenutno još nepoznata.
Zbog problema u ponašanju koji se često javljaju kod poremećaja, mnoga od ove djece ne mogu se integrirati u konvencionalne školske sustave.
Corey Francis, 10 godina, jedan je od njih. Prije godinu dana izbačen je iz škole i od tada mora svakodnevno provoditi u kući svoje bake dok roditelji rade.
Djetetu je dijagnosticiran ADHD, kao i oko 5% britanske školske populacije, a također pati od poremećaja spektra autizma.
Kao rezultat bolesti nije u stanju kontrolirati svoj bijes i teško se koncentrirati. Potrebna vam je mnogo strukturirane podrške i nadzora, nešto što, prema vašoj obitelji, škola ne bi mogla ponuditi.
Njihova iskustva življenja s ADHD-om pokazuju poteškoće s kojima se suočava mnoga djeca u Ujedinjenom Kraljevstvu i mnogim drugim zemljama kako bi dobili adekvatnu dijagnozu i liječenje poremećaja.
Dječji glasovi
"Oni koji su bili liječeni osjećali su se bolje sposobnima kontrolirati. Čak i ako više nisu uzimali lijekove, naučili su strategije upravljanja svojim ponašanjem", kaže dr. Ilina Singh.
Novi projekt, temeljen na intervjuima s više od 150 djece u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama kojima je dijagnosticirana bolest, pokušava dublje razumjeti te bolesnike.
Doktorica Ilina Singh, profesorica bioetike i društva s King's Collegea, koja vodi studiju, kaže da je riječ o tome da djeca daju glas u trenutnoj raspravi o farmakološkom tretmanu stimulansima za liječenje bolesti.
Ovi lijekovi, poput Ritallina i Adderall-a, u prošlosti su izazvali velike kontroverze. Neki kritičari izrazili su bojazan da bi mogli nanijeti štetu i vratiti djeci "robote ili zombije".
No, studija je otkrila da lijekovi, koji su propisani kako bi se smanjila hiperaktivnost i poboljšala koncentracija, pozitivno utječu na njihovo ponašanje i sposobnost donošenja boljih odluka.
"Na područjima moralnog razvoja nismo našli nikakve dokaze o bilo kakvoj šteti", objašnjava dr. Singh za BBC. "Te pretpostavke štete djeci više od droge."
Tim je intervjuirao djecu između 9 i 14 godina. Iako nisu svi bili pod lijekovima tijekom ispitivanja, većina je imala iskustva s uzimanjem lijekova u određeno vrijeme otkad im je dijagnosticirana.
"Oni koji su bili liječeni osjećali su se bolje sposobnima kontrolirati. Čak i ako više nisu uzimali lijekove, naučili su strategije upravljanja svojim ponašanjem", dodaje.
Profesor Peter Hill, dječji i adolescentni psihijatar, kaže da više nije tako sporno reći da lijekovi pomažu djeci s ADHD-om.
"Svaka smjernica za terapiju kaže da lijekovi moraju biti dio cjelokupnog liječenja. To je važan dio paketa, osim obrazovanja obitelji o ADHD-u."
Stručnjak objašnjava da stimulansi povećavaju količinu dopamina u mozgu i pomažu u vraćanju normalne razine funkcioniranja.
Doktor Singh naglašava da se liječenje ne smije usredotočiti samo na lijekove. "Poruka je da djeca žele više mogućnosti liječenja. U ovoj zemlji nemamo dobro razvijenu bihevioralnu terapiju."
Meditacija, kognitivna bihevioralna terapija, fleksibilno okruženje za učenje i fizička tjelovježba također bi trebali biti dio tretmana, kaže on.
Drugi važan nalaz u intervjuima je da djeca često ne razumiju svoju bolest ili ne osjećaju da mogu smisleno razgovarati sa svojim liječnicima.
Kulturna podjela
Projekt je također pokazao da postoji vidljiva razlika između iskustava britanske i američke djece s ADHD-om.
U Velikoj Britaniji fokus je na tome da se ta djeca ponašaju dobro, dok je u Sjedinjenim Državama naglasak na postizanju dobre akademske uspješnosti.
Corey je u svom intervjuu izrazio želju da ima nekoga s kim bi razgovarao o njegovim problemima, nekoga u školi koji bi mogao nadzirati i biti mu mentor.
"Škole moraju biti osposobljene za prepoznavanje i provođenje odgovarajućih intervencija u ponašanju. No, neki učitelji provociraju djecu s ADHD-om, baš kao i drugu djecu."
Andrea Bilbow
Dječak je liječio Ritalin, ali proizveo je vokalni tik, a drugi sljedeći lijekovi nisu mu mnogo pomogli. Sada pokušava treći lijek da smanji svoju agresiju.
Prema riječima stručnjaka, ako je djetetu ispravno dijagnosticiran kada su počeli njegovi problemi, možda sada ne bi provodio dane svoje bake.
Prema Andrea Bilbow, iz Nacionalne službe informiranja i podrške o poremećaju deficita pažnje, kaže da u školama nedostaje razumijevanja.
"Škole moraju biti osposobljene za prepoznavanje i provođenje odgovarajućih intervencija u ponašanju. No, neki učitelji provociraju djecu s ADHD-om, baš poput druge djece", kaže on za BBC.
Više od svega ostalog, Corey želi ispravno liječenje, povratak u školu i ponovno biti „normalan“. "Bio sam najbolji nogometaš u školi", kaže.
Izvor:
